Višestruka prebivališta – nova stvarnost

Sve veći broj Europljana uživa u paralelnim životima – žive u Pragu, a rade u Parizu, ili žive u Beču dok imaju djevojku u Stockholmu. Poznat kao „višestruka prebivališta“, ovaj fenomen je pobudio znatiželju sociologa.

Sjedeći u kafiću u Praškom kazalištu pri završetku predstave, Andrea Sedláčková priča sa prijateljima s posla. Iako još uvijek nije ponoć ona mora otići jer sutra ujutro u 10 sati mora biti u svom uredu u Parizu.

Ova češka filmska redateljica emigrirala je 1989. U Francuskoj radi kao filmska urednica. U Pragu ima roditelje, prijatelje, uspomene i režira filmove. „Postoje dva dijela mog života“, objasnila je, „da moram odabrati samo jedan, bila bi podijeljena na pola.“ Ali ovaj tip životnog stila zahtijeva sve u parovima – dva kreveta, dva telefona, dvije lisnice, itd.
Život na dva mjesta odjednom naplaćuje se vremenom, novcem i energijom. Ipak, sve veći broj ljudi vodi ovakav tip života jer, unatoč ograničenjima, nudi i očite prednosti. Kako planet postaje sve manje i manje globalno selo (misliš: sve više i više globalno selo?), odlučivanje na ovaj životni stil postaje sve lakše.

VIKENDOM SMO BILI UZORNA OBITELJ

Sociolog Knut Petzold je dobro upoznat s temom. Živi u Leipzigu, ali studirao je u Chemnitzu dok mu je djevojka živjela i studirala u Stuttgartu. Svakog mjeseca putovao je nekoliko tisuća kilometara. Usprkos neprestalnim putovanjima uspio je završiti studij sociologije, specijalizirajući se za „višestruka prebivališta“. Ovo nije nov fenomen, ali je sve izraženiji u novije doba. „Oduvijek postoji“, tvrdi Petzold, „farmeri, na primjer, su tražili posao u gradu tokom zime. Ono što je danas različito je paralelni aspekt dvaju života.“

Aleš Chmelař je iz Brna. Samo su mu 23 godine, ali posljednjih 10 godina živi na višestrukim prebivalištima. Kada je bio tinejdžer, otac mu je radio u Katowiceu u Poljskoj i kući dolazio vikendima. „Nije bilo tako loše“, objasnio je, „vikendima smo bili uzorna obitelj, dok su ostatak tjedna pravila bila malo labavija. Na taj način nije bilo napetosti u kući, a vrijeme provedeno skupa bilo nam je dragocjenije.“

Oskudnost zajedničkih trenutaka i nestrpljenje u isčekivanju da se dogode opet se navode kao neke od najčešćih prednosti ovakvog tipa obiteljskog života koji se razdvaja na dva udaljena mjesta. Alešu Chmelařu nije trebalo dugo da prisvoji ovakav stil života za sebe samog. Kad je završio sa sekundarnom naobrazbom, otišao je studirati političke znanosti u Dijonu u Francuskoj na dvije godine. Vraćao bi se u Češku da vidi svoju obitelj i djevojku. Kada su prekinuli, pronašao je novu djevojku u Francuskoj. Bila je Bugarkinja. Otišao je u Beč iduću akademsku godinu dok mu se djevojka preselila u Stockholm. Ove godine su oboje ponovno u istom gradu. Žive u Londonu.

AKO SE LJUDI NE IDENTIFICIRAJU S MJESTOM, NEĆE MU SE OBVEZATI

„Ljudi zapravo žive na dva različita mjesta u isto vrijeme jer je putovanje postalo lakše,“ objasnio je Knut Petzold. Postoji sve veći broj nečeg što bismo mogli nazvati „putnički poslovi“. Oni se tiču akademika, poslovnih ljudi ili zaposlenika multinacionalnih kompanija koji se šalju da obave određen posao u različitim djelovima svijeta.
Postoji velik broj situacija koje se različito prihvaćaju ovisno o osobi o kojoj se radi. „Neki ovo vide kao privilegirani životni stil dok drugi ne uživaju u njemu,“ tvrdi Knut Petzold. On je proveo anketu među starijim Njemcima koji putuju iz nekadašnje Istočne Njemačke da bi radili na zapadu. „Oni svoje živote vide kao nešto što nije normalno, kao problem,“ rekao je; dok su „mlađe generacije bolje opremljene za vođenje ovakvog stila života.“ Informacije o ovom fenomenu su trenutno prilično oskudne. Zato Petzold sakuplja podatke kroz internetski upitnik www.multilokales-wohnen.de.

Ovaj fenomen postavlja još jedno pitanje: kakve su posljedice za grad u kojem ljudi žive samo privremeno? Ako ljudi nemaju fiksni dom, nisu uključeni u kalkuliranje budžeta, čak i ako se koriste infrastrukturom. Ali postoji i još ozbiljniji ishod, kako je Petzold objasnio. „Ako se ljudi ne identificiraju s mjestom neće mu se obvezati,“ rekao je, te neće biti skloni da se, na primjer, natječu na lokalnim izborima, da odlaze na demonstracije ili daju financijski doprinos popravljanju crkve.

Preveo Toni Grzunov

Preuzeto sa:
URL: presseurop.eu

Leave a Reply