Politika performativnosti i optimizam moći

Prema teoriji govornih činova Johna Austina, svaki naizgled opisni iskaz istovremeno implicira određene vrijednosti, regulirajući tako naše buduće djelovanje. Ako primjenimo ovaj princip na društvenu teoriju Judith Butler, renomiranu teoretičarku trećeg vala feminističke teorije, možemo zaključiti kako i teorija performativnosti sadrži određenu normativnu dimenziju usmjerenu na reguliranje osobnog djelovanja. Prema teoriji performativnosti, naši su identiteti – kako rodni tako i svi ostali – kulturološki konstrukt, trenutačan hir i kratkotrajna kristalizacija neopravdanih, binarno strukturiranih uvjerenja ili nametnutih obrazaca ponašanja. U skladu s time, svatko ima slobodu raskinuti s uvriježenim praksama i iznevjeriti očekivanja okoline, te subverzivno dekonstruirati samu srž društva. Ono što bi se nekoć nazivalo nepristojnim ponašanjem, zadobilo je tako teorijsku auru političkog aktivizma.
Mislim da je ovakvo portretiranje društva, društvenih pravilnosti, ljudskog ponašanja i posljedično političkog aktivizma pogrešno iz nekoliko razloga. Reduciravši društvo na njegove pojavne oblike, na vidljivu površnu interakciju koja je doista načelno podložna „reispisivanju“, sociološki poststrukturalizam ili postmodernizam nudi jednu pretjerano optimističnu sliku društva u kojem svatko ima mogućnost sitnog, ali ipak neotuđivog utjecaja na društvenu cjelinu. Rijetko se pomišlja kako je taj utjecaj beznačajan. Ako je osobno istovremeno i političko, ne samo da promjena u političkom mijenja osobno, nego i promjena u osobnom mijenja političko; tako ispijanje čaja postaje oblik političkog otpora.
U kojoj je mjeri sociološki poststrukturalizam ili postmodernizam kompatibilan sa suvremenim trendovima kapitalističke ekonomije? Ideološka legitimacija neoliberalnih zahtjeva za fleksibilizacijom i deregulacijom u sferi rada istovremeno sugerira kako je svaka promjena nužno promjena na bolje. Taj pogled na svijet, kao i u slučaju teorije performativnosti, pojedinca shvaća kao slobodno i odgovorno biće, nad čijim postupcima vanjski faktori nemaju nikakvu, ili barem ne presudnu, kontrolu. Sugerirajući kako su društvene tvorevine podložne individualnom utjecaju i subjektivnoj transformaciji bilo koga, bilo kada i bilo gdje, sociološki poststrukturalizam predstavlja svojevrstan američki san humanistike – naivno negiranje svih objektivnih prepreka u realizaciji osobnih ciljeva. Logično, ono što ne postoji, ne može se ni istraživati.
Mislim da je narav društva bitno drugačija, te da uvažavanje inertne, objektivne i trajne strukture društva ne dovodi u pitanje potpuno opravdane i legitimne zahtjeve feminističkog pokreta. Društvo nedvojbeno posjeduje dualnu narav, ali kada kažemo da ono prožima naše mentalne sheme i naše ponašanje, pojedinca i kolektiva, gubi se iz vida ona presudna karakteristika – nejednaka raspodjela moći i dispozicija za djelovanje. U tome i jest problem, a pretvaranje kako ga nema, neće ga eliminirati. Thomasov teorem vrijedi samo u nekim, marginalnim situacijama, ali kategorički zakazuje kada pokušamo nametnuti svoju definiciju situacije u banci, određujući sebe kao direktora koji smije odnijeti kući novac iz trezora. Ako se ponašamo kao da nismo ograničeni objektivnim društvenim strukturama, to ne znači da nismo ograničeni objektivnim društvenim strukturama, nego samo da ne razlučujemo granice vlastite slobode.
Prema nosivoj tezi opusa Zygmunta Baumana, promjena nije nužno pozitivna stvar, a društvene konvencije nisu nužno sputavajuće. Kada prihvatimo da društvo objektivno postoji, da nam neke pravilnosti ponašanja omogućavaju uspješnu interakciju i komunikaciju, da se te pravilnosti mogu mjeriti i detektirati, te da svaka suvisla politička akcija uvažava aktualno stanje, tada politika bazirana na teoriji performativnosti i optimizam što izvire iz teze o demokratičnoj raspršenosti moći gube svoj smisao. Kvalitativno istraživanje o uvjetima rada u indijskoj tiskari Biblija namjenjenih njemačkom tržištu puno je važnije u političkom smislu od pomodnih analiza filmova u svrhu potvrđivanja kontingencije identiteta ili potpuno predvidljivog sempliranja „subverzivne“ skupine autora u tekstove za fetišističko prokazivanje kulturnih konstrukata.
Društveno-humanističke znanosti možda doista jesu utočište za političku ljevicu. Neven Sesardić je možda bio u pravu kada je sa žaljenjem konstatirao da američkom humanistikom dominiraju ljevičari, prigodno zaboravivši spomenuti tko dominira američkom vojskom, tko dobiva više novca iz državnog proračuna i tko ima veći utjecaj na svjetsku geopolitičku situaciju. No, ovaj dekontekstualzirani iskaz ukazuje na mogućnost da su društveno-humanističke znanosti institucionalizirani način kanaliziranja društvenog nezadovoljstva i oaza za getoizaciju utjecaja političke ljevice. Politička ljevica, ako želi imati ikakav društveni utjecaj, treba raskinuti s politički impotentnim modelima društva, odnosno, prestati perpetuirati mit kako je ispijanje čaja oblik političkog otpora i, ako ništa drugo, svjesno prihvatiti vlastitu marginalnu poziciju u odnosu na ostale faktore društvenih kretanja.

Matko Sorić

Politika performativnosti i optimizam moći

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Scroll to top