Politika evolucijske psihologije

Evolucijska psihologija je relativno nova znanost o ljudskom ponašanju, nastala primjenom evolucionističkih modela na psihološke karakteristike čovjeka. Nastavljajući se na neosporni znanstveni uspjeh evolucijske biologije pri objašnjenju nastanka i trenutnog stanja živih organizama, evolucijska psihologija analogno shvaća psihološke karakteristike – a posljedično i ponašanje – kao adaptacije pleistocenskim uvjetima u kojima su nastale. Nedavno prevedeni monumentalni udžbenik Evolucijska psihologija Davida Bussa hrvatskoj će publici svakako olakšati upoznavanje s njezinim temeljnim idejama.
Dakle, evolucijska je psihologija znanstven, eksperimentalan, provjerljiv, naturalistički pristup čovjeku. Može li se onda govoriti o njezinoj politici? Može li se napraviti naturalistička greška, pa iz uvida evolucijske psihologije zaključiti kako bi društvo trebalo izgledati ili kako bi se pojedinci trebali ponašati? Mislim da može, odnosno da se zaključuje. Bilo koja teorija koja sugerira kako treba ili barem kako ne treba urediti život društvenog kolektiva jest politična, u smislu da može poslužiti kao baza za formuliranje konkretnih zahtjeva ili osudu aktualnih praksi.
Jedan od najzanimljivijih aspekata političnosti evolucijske psihologije svakako je problem demokracije. Ljudima su evolucijski ukodirani određeni obrasci ponašanja, razmišljanja i interakcije, a naši su stavovi i preferencije uvjetovani genetički predodređenim tipom ličnosti. Ima li prosvjetiteljska ideja demokracije ikakvog smisla ako ljudi nisu u stanju svjesno nadići vlastitu biološku uvjetovanost? Može li nam evolucijska psihologija reći nešto o demokraciji? Treba li pod pritiskom novootkrivenih činjenica o ljudskoj prirodi transformirati postojeće socijalne, političke i ekonomske institucije i, ako da, na koji način?
Autori evolucijske psihologije često ističu kako su ljudi iracionalni. Zbog ukodiranih preferencija, često biramo štetniju od ponuđenih opcija. Suvremeno stanje civilizacije se često uzima kao dokaz da ljudi birajući kratkoročnu osobnu dobrobit stvaraju dugoročno štetne posljedice za sve. Kao posve logična solucija nameće se ukidanje mogućnosti odlučivanja, odnosno političke participacije putem izbora. Isto kao što liječnik zna više o zdravlju pacijenta nego pacijent sam, tako i znanstvena elita više zna o pravom interesu društva nego društvo samo. Evolucijska psihologija uvažava mogućnost da bi se demokratski izabrana politička elita mogla okrenuti protiv vlastite izborne baze i donijeti odluke suprotne volji baze. Međutim, ona smatra kako bi to tek trebalo uslijediti (i da je dobro), a ne da se već događa (i da je loše).
Je li evolucijska psihologija kompatibilna s prosvjetiteljskim vrijednostima? Kako je to primijetio Allen Ore u recenziji Pinkerove knjige Prazna ploča, recenziji koja zaslužuje puno više pažnje negoli su joj selektivni osuvremenitelji hrvatske filozofije znanosti posvetili, Pinker u konačnici ostaje odan prosvjetiteljskim vrijednostima. To što su žene sklonije skrbničkim profesijama, a muškarci tehničkim, ne znači da bi jednima ili drugima trebalo uskratiti pravo glasa ili zabraniti vlasništvo.
U ovom tekstu tvrdim kako je prema – nazovimo ga tako – standardnom modelu evolucijske psihologije (SMEP) najbolje društveno uređenje tehnokracija. Samo pripadnici kognitivne elite imaju sposobnost da donekle uteknu vlastitim mentalnim heuristikama i donesu dugoročno ispravne odluke za društveni kolektiv. Zbog svjesnog i elaboriranog napada na svaki oblik egalitarizma kao neutemeljenog metafizičko-religijskog nauka, te posljedično legitimiranje radikalnih ekonomskih nejednakosti (sjetimo se primjera iz Prazne ploče s Pavarottijem) i hijerarhijske organizacije društva, mislim da možemo ustvrditi kako postoji određena politika evolucijske psihologije.
Drugo pitanje koje sam si postavio razmišljajući ovako amaterski o SMEP-u bilo je: što je sa privatnim vlasništvom? Privatno vlasništvo je prilično važna kulturna konvencija suvremenog svijeta. Za očekivati je stoga da joj se posveti pažnja kao što se posvećuje učenju jezika, biranju partnera za reprodukciju, inteligenciji, jutarnjoj mučnini trudnica, utvrđivanju očinstva, depresiji, religijskom celibatu ili komunikativnoj funkciji emocija. Površnim pregledom dostupne literature nisam pronašao decidirane odgovore na pitanje odobrava li evolucijska psihologija privatno vlasništvo ili ne, u onom smislu u kojem decidirano zagovara hipotezu o modularnosti uma ili šest univerzalnih emocija, pa sam pokušao samostalno rekonstruirati kako bi se privatno vlasništvo moglo objasniti u evolucionističkoj perspektivi.
Ljudi, kao i životinje, svojataju teritorij i seksualne partnere, uspostavljajući time instituciju privatnog vlasništva. Međutim, novac je, poput električnih utičnica, nova pojava u ljudskom okolišu, zbog čega bi se mogle javiti neke nepredviđene nuspojave. Privatno se vlasništvo može nasljeđivati, a pravila nasljeđivanja nisu biološki, nego kulturno definirana. Kako to utječe na standardne evolucijske mehanizme? Nasljeđivanje bogatstva je način na koji roditelji mogu povećati životni i reproduktivni uspjeh vlastitih potomaka. Kolika je snaga tog kulturnog faktora? Što ako je u kontekstu modernoga društva on važniji za reprodukciju od maskulinih crta lica?
U društvu s prevelikom ekonomskom nejednakošću, gornji slojevi društvene piramide mogu svojim potomcima ponuditi ne samo puno bolje startne uvjete, nego i finalni društveni položaj koji je možda trebao pripasti biološki kompetentnijem članu društva s dna ekonomske piramide. Ako je privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju mehanizam kojim pojedinac dobiva kontrolu nad određenim društvenim resursom kako bi ga držao u funkciji zbog svoje koristi i koristi drugih članova društva, taj pojedinac mora imati odgovarajuće sposobnosti. Prema SMEP-u, pojedinac ima neku društvenu ulogu zato što ju je pošteno zaslužio vlastitim genetički naslijeđenim sposobnostima. Ali to ne znači da će te sposobnosti imati i njegovo potomstvo. Štoviše, zbog razvoja tehnologije i modernih ekonomskih procesa, opravdano je pretpostaviti da će se potomstvo nadarenog vlasnika zateći u bitno redefiniranim okolnostima. Ako je to tako, nasljeđivanje privatnog vlasništva je evolucijski govoreći neopravdano, isto kao i feministički zahtjevi da polovicu zaposlenika dječjih vrtića čine muškarci, a polovicu posade naftnih bušotina žene. Dakle, neki aspekti evolucijske psihologije mogu ići u korist egalitarističkih paradigmi, zbog čega ih je potrebno upoznati, a ne apriorno odbacivati.

Autor: Matko Sorić

Leave a Reply