Zabranjeni TED talk – Nick Hanauer i njegov govor „Tax the rich“ ili „Kako bogataši ne stvaraju poslove“

Popularni TED talks zanimljiva su platforma za širenje ideja. Međutim ideje Nicka Hanauera o tome kako poslove stvaraju potrošači, a ne najbogatiji biznismeni (kojima se često tepa u SAD-u da su „job creators“) nisu se dopale vodstvu TED-a, te službeno nikad nisu objavljene. Iako simplificiran, ovaj je kratki govor mnoge oduševio, a argumentacija o njegovoj zabrani bila je vrlo upitna te je izazvala niz kontroverzi. Između ostalog, krupnom kapitalu skloni kritičari optuživali su ga da je govor stranački pristran (aludirajući na to da je Hanauer blizak dijelu Demokrata koji se u SAD-u zalažu za jače oporezivanje bogatih), no on službeno nije član nijedne političke stranke. Videosnimka govora je naravno svoj put do interneta, a time i javnosti našla, pa je sada na Youtubeu dostupna svima.

Snimka govora:

No ono što Nicka Hanauera čini drukčijim od većine kritičara današnjeg svjetskog gospo-darskog sustava je njegova biografska pozadina. Naime, radi se o uspješnom „poslovnjaku“, multimilijunašu i pokretaču nekoliko desetaka uspješnih tvrtki. Iako za sebe ne skriva da je bogataš i „plutokrat“ često osporava postojeći gospodarski poredak i njegovu najveću boljku; nejednakost, uz to je filantrop i promicatelj obrazovanja. Upozorava kako bi rastuća nejednakost mogla dovesti do nasilja u budućnosti.

Između ostalog transkript govora možete pronaći ovdje: http://www.slashgear.com/banned-tax-the-rich-ted-talk-slides-and-text-here-17228796/

Preporuke za daljnje čitanje:

Marko Vidučić

TED talks – Devdutt Pattanaik: Istok protiv Zapada – mitovi koji zbunjuju

Devdutt Pattanaik vodi nas na putovanje kroz mitove Indije i Zapada koje otvara oči – i pokazuje kako dva potpuno različita vjerovanja o Bogu, smrti i raju pomažu da se neprestano međusobno krivo razumijemo (http://www.ted.com).

Kako biste pogledali video s hrvatskim titlovima, kliknite na „Subtitles available in“ i odaberite „Croatian“. Ispod videa je također i transkript njegovog govora na hrvatskom jeziku.

Transkript govora

Da biste razumjeli mitologiju i što bi Glavni duhovni službenik trebao raditi, morate čuti priču o Ganeshi, bogu sa slonovom glavom koji je zaštitnik pripovjedača, i njegovom bratu, stasitom vojskovođi bogova, Kartikeyi. Braća su se jednog dana odlučila utrkivati, tri puta oko svijeta. Kartikeya je skočio na svog pauna i obletio kontinente, planine i oceane. Obišao ih je jednom, obišao ih je dvaput, obišao ih je triput. No, njegov brat Ganesha jednostavno je obišao oko svojih roditelja jednom, dvaput, triput i rekao: „Pobijedio sam.“ „Kako to?“, rekao je Kartikeya. Ganesha je odgovorio: „Ti si obišao cijeli svijet. Ja sam obišao svoj svijet.“ Što je važnije?

Ako razumijete razliku između „cijeloga svijeta“ i „mog svijeta“, razumijete i razliku između logosa i mythosa. „Cijeli svijet“ je objektivan, logičan, univerzalan, činjeničan, znanstven. „Moj svijet“ je subjektivan. On je emotivan. Osoban. On ima vlastitu percepciju, misli, osjećaje, snove. To je sustav vjerovanja koji nosimo. To je mit u kojem živimo.

„Cijeli svijet“ nam govori kako svijet funkcionira, kako sunce izlazi, kako se rađamo. „Naš svijet“ nam govori zašto sunce izlazi, zašto se rađamo. Svaka kultura nastoji razumjeti samu sebe. „Zašto postojimo?“ I svaka kultura formira vlastito razumijevanje života, svoju vlastitu prilagođenu verziju mitologije.

Kultura je reakcija na prirodu, a to razumijevanje naših predaka prenosi se s generacije na generaciju u obliku priča, simbola i rituala koji su uvijek nezainteresirani za stvarnost. I tako, kad ih proučavate, shvatite da različiti ljudi na svijetu imaju različito razumijevanje svijeta. Različiti ljudi vide stvari različito: različita gledišta.

Postoji moj svijet i postoji tvoj svijet, a moj svijet je uvijek bolji od tvog jer, vidiš, moj svijet je racionalan, a tvoj je praznovjeran, tvoj znači vjeru, tvoj je nelogičan. To je korijen sukoba civilizacija. Dogodio se jednom, 326. godine prije Krista na obalama rijeke nazvane Ind, u današnjem Pakistanu. Ta rijeka je posudila svoje ime Indiji. Indija. Ind.

Aleksandar, mladi Makedonac, ondje je sreo nekoga koga je nazvao „gimnosofistom“, to znači „gol, mudar čovjek“. Ne znamo tko je on bio. Možda je bio džainistički redovnik, kao Bahubali, Gomateshwara Bahubali, čija slika nije daleko od Mysore. Ili je samo bio yogi, koji je sjedio na kamenu, gledao u nebo i Sunce i Mjesec.

Aleksandar je pitao: „Što radiš?“ a gimnosofist je odgovorio: „Doživljavam ništavilo.“ Onda je gimnosofist upitao: „Što ti radiš?“ a Aleksandar je odgovorio: „Ja osvajam svijet.“ I obojica su se nasmijali. Svaki je mislio da je ovaj drugi budala. Gimnosofist je rekao: „Zašto on osvaja svijet? To nema smisla.“ A Aleksandar je mislio: „Zašto on samo sjedi i ne radi ništa? Šteta života.“

Da bismo razumjeli ovu razliku u gledištima, moramo razumjeti Aleksandrovu subjektivnu istinu: njegov mit i mitologiju koja ga je izgradila. Aleksandrova majka, njegovi roditelji, njegov učitelj Aristotel pričali su mu priče iz Homerove Ilijade. Pričali su mu o velikom heroju zvanom Ahilej, koji je svojim sudjelovanjem u bitki osiguravao pobjede, a njegovim povlačenjem iz bitke poraz je bio neizbježan. „Ahilej je bio čovjek koji je mogao oblikovati povijest, čovjek velike sudbine, i takav bi i ti trebao biti, Aleksandre.“ To je on slušao.

„Što ne bi trebao biti? Ne bi trebao biti kao Sifiz, koji gura kamen uz planinu cijeli dan samo da bi mu se kamen noću otkotrljao dolje. Nemoj živjeti monoton, osrednji i besmislen život. Budi spektakularan! Poput grčkih junaka, poput Jazona, koji je preplovio more s Argonautima i donio zlatno runo. Budi spektakularan poput Tezeja, koji je ušao u labirint i ubio Minotaura s bikovskom glavom. Kada sudjeluješ u utrci, pobijedi! Jer kad pobjeđuješ, ushićenje pobjede najbliže je što ćeš doći ambroziji bogova.

Vidite, Grci su vjerovali da živiš samo jednom a kad umreš, moraš prijeći rijeku Stiks. Ako si imao izuzetan život, bit ćeš dobrodošao u Elizej ili kako bi Francuzi rekli „Champs-Élysées” (Elizejske poljane) (Smijeh) raj heroja.

Ali to nisu priče koje je gimnosofist čuo. On je čuo vrlo drukčiju priču. On je čuo priču o čovjeku zvanom Bharat, po kojem se Indija naziva Bharata. Bharat je također osvojio svijet. Nakon toga je otišao na najviši vrh najveće planine u centru svijeta, zvane Meru. Htio je podići svoju zastavu i reći: „Ja sam ovdje bio prvi.“ No, kad je došao na vrh planine, zatekao ga je prekrivenog bezbrojnim zastavama osvajača svijeta prije njega, od kojih je svaki tvrdio: „Bio sam ovdje prvi… to je ono što sam mislio dok nisam došao ovamo.“ Odjednom, u tom beskraju različitih zastava, Bharat se osjetio beznačajnim. To je bila mitologija gimnosofista.

Vidite, imao je on heroje, poput Rama – Raghupati Ram i Krishne, Govinda Hari. Ali oni nisu bili dva lika u dvjema odvojenim pustolovinama. Bili su dva životna vijeka istoga junaka. Kada Ramayana završi, Mahabharata počinje. Kada Ram umre, Krishna se rađa. Kada Krishna umre, s vremenom će se vratiti kao Ram.

Vidite, Indijci su također imali rijeku koja odvaja zemlju živih i zemlju mrtvih. Ali nju se ne prelazi samo jednom. Neprestano idete s jedne na drugu stranu. Zvala se Vaitarani. Stalno idete preko, opet i opet. Jer u Indiji ništa ne traje zauvijek, čak ni smrt. Dakle, postoje veliki obredi u kojima se prave veliki kipovi majke božice i štuju deset dana. A što se radi na kraju tih deset dana? Kipovi se bace u rijeku. Zato što mora završiti. A sljedeće godine će se vratiti. Sve se vraća, sve se plaća, i to pravilo vrijedi ne samo za ljude nego i za bogove. Vidite, bogovi se moraju stalno vraćati, opet, opet i opet, kao Ram, kao Krishna. Ne samo da žive beskonačne živote nego žive isti život beskonačno mnogo puta dok se ne shvati cijeli smisao procesa. „Beskrajni dan“. (Smijeh)

Dvije različite mitologije. Koja je ispravna? Dvije različite mitologije, dva različita pogleda na svijet. Jedan linearan, drugi cikličan. Jedan vjeruje da je ovo jedan jedini život. Drugi vjeruje da je ovo jedan od mnogih života. Dakle, nazivnik Aleksandrova života bio je jedan. Tako je vrijednost njegova života bio zbroj njegovih postignuća. Nazivnik gimnosofistova života jest beskonačnost. Dakle, bez obzira što on radio, nazivnik je uvijek nula. Ja vjerujem da je ta mitološka paradigma nadahnula indijske matematičare da otkriju broj nula. Tko zna?

To nas dovodi do mitologije poslovanja. Ako su Aleksandrova vjerovanja utjecala na njegovo ponašanje, i ako su vjerovanja gimnosofista utjecala na njegovo ponašanje, morala su utjecati i na posao kojim su se bavili. Vidite, što je biznis ako ne rezultat ponašanja tržišta i ponašanja organizacije? Ako promatrate razne kulture svijeta, samo morate razumjeti njihovu mitologiju i vidjet ćete kako se ponašaju, kako im funkcionira poslovanje.

Pogledajte. Ako živite samo jednom, u jednoživotnim kulturama svijeta, možete primijetiti opsesiju binarnom logikom, apsolutnom istinom, standardizacijom, apsolutnošću, linearnim uzorcima u dizajnu. Ali ako pogledate kulture koje imaju ciklično shvaćanje života temeljeno na beskonačnosti, primijetit ćete ležernost nejasne logike, razna promišljanja, kontekstualna razmišljanja, gdje je sve relativno, onako otprilike… (Smijeh) većinom. (Smijeh)

Pogledajte umjetnost. Pogledajte balerinu. Kako je linearna u svojoj izvedbi. A onda pogledajte plesačicu klasičnog indijskog plesa, plesačice plesova Kuchipudi i Bharatanatyam, njihove obline. (Smijeh)

Onda pogledajte poslovanje. Standardni poslovni model: vizija, misija, vrijednosti, procesi. Zvuči kao putovanje kroz divljinu prema obećanoj zemlji, sa zapovijedima koje drži vođa. Ako ih izvršite, ići ćete u raj.

Ali u Indiji ne postoji jedna obećana zemlja. Postoji mnogo obećanih zemalja, ovisno o vašem statusu u društvu i razdoblju života. Vidite, poslovi se ne vode kao institucije, ne vode se idiosinkrazijom pojedinaca. Uvijek se radi o ukusu. O mom ukusu.

Vidite, indijska glazba, primjerice, ne poznaje pojam harmonije. Ne postoji dirigent. Postoji jedan izvođač i svi ga prate. Nikad ne možete ponoviti jednaku izvedbu. Ne radi se o dokumentaciji i ugovorima. Radi se o razgovoru i vjeri. Ne radi se o pokoravanju. Radi se o ugođaju, obavljanju posla zaobilaskom ili kršenjem pravila – samo pogledajte sve ove Indijce ovdje, vidjet ćete da se smješkaju; znaju o čemu pričam. (Smijeh) A onda pogledajte ljude koji su poslovali u Indiji, vidjet ćete ogorčenost na njihovim licima. (Smijeh) (Pljesak)

Dakle, to je ono što je Indija danas. Stvarnost je utemeljena na cikličnom pogledu na svijet. To jest, ona se brzo mijenja, vrlo je raznolika, kaotična, nejasna, nepredvidljiva. I ljudi nemaju ništa protiv toga. Ali tada se pojavljuje globalizacija. Dolaze i zahtjevi modernog institucionaliziranog razmišljanja. Sve to ima korijene u jednoživotnoj kulturi. Dogodit će se sukob, kao i na obalama rijeke Ind. To se mora dogoditi.

Osobno sam to iskusio. Obrazovao sam se za liječnika. Nisam htio završiti za kirurga. Ne pitajte zašto. Previše volim mitologiju. Htio sam učiti o mitologiji. Ali to ne možeš nigdje studirati. Dakle, morao sam se sam naučiti. A u mitologiji nema baš novaca, barem ne do sada. (Smijeh) Pa sam se zaposlio. Radio sam u farmaciji. Radio sam i u zdravstvu. I u marketingu i kao prodavač i predavač i pomoćnik i trener. Čak sam bio i poslovni konzultant, osmišljavao strategije i taktike. I vidio bih očaj kod svojih američkih i europskih kolega kad bi surađivali s Indijom.

Na primjer: Molimo, pokažite nam kako da dostavimo račun bolnicama. Korak A. Korak B. Korak C. Otprilike. (Smijeh) Koji su parametri za „otprilike“? Kako ga staviti u lijepi mali program? Ne možete.

Iznio bih svoje mišljenje ljudima. Ali nitko nije htio slušati, dok nisam sreo Kishorea Biyanija iz grupe Future. On je osnovao najveći maloprodajni lanac, Big Bazaar. U njemu je više od 200 trgovina u 50 gradova i gradića u Indiji. On je imao posla s različitim i dinamičnim tržištima. I intuitivno je znao da ni najbolje taktike, razvijene u Japanu, Kini, Europi i Americi, neće funkcionirati u Indiji. Znao je da institucionalizirano razmišljanje ne funkcionira u Indiji. Individualizam funkcionira. On je intuitivno razumio mitsku strukturu Indije.

Dakle, on me pitao da budem Glavni duhovni službenik, i rekao je: „Sve što želim da radiš jest da usmjeravaš vjeru.“ Zvuči tako jednostavno. Ali vjera nije izmjerljiva. Ne možete ju izmjeriti. Ne možete njome upravljati. Pa, kako gradite vjeru? Kako povećate osjetljivost ljudi na „indijstvo“? Čak i ako ste Indijac, to nije izričito, nije toliko očito.

Pokušao sam raditi sa standardnim modelom kulture, dakle razviti priče, simbole i rituale. Pokazat ću vam jedan od rituala. On se temelji na hinduskom ritualu Darshan. Hinduisti ne poznaju pojam zapovijedi. Dakle, ne postoje dobre i loše stvari koje radite u životu. Pa niste baš sigurni kako stojite kod Boga. Kad idete u hram, sve što tražite jest audijencija kod Boga. Želite vidjeti Boga. I želite da Bog vidi vas, dakle Bog ima jako velike oči, velike oči koje ne trepću, ponekad od srebra i one vas gledaju. Zato što ne znate jeste li u pravu ili u krivu, jedino što tražite jest božansko suosjećanje. „Znaš odakle sam i zašto sam zaobišao pravila.” (Smijeh) “Znaš zašto sam to tako uredio, zašto ne marim za postupak i samo me razumij, molim te.“

Temeljeno na tome, stvorili smo vlastiti obred za vođe. Nakon što vođa završi svoju obuku i treba preuzeti vođenje trgovine, zavežemo mu oči, okružimo ga dioničarima, kupcima, njegovom obitelji, ekipom, šefom. Pročitamo mu glavne poslovne dužnosti i indikatore postignuća, damo mu ključeve i onda mu skinemo povez s očiju. I bez iznimke, vidite suze, jer nešto se dogodilo. On je shvatio da, kako bi uspio, ne mora biti „profesionalac“, ne mora isključiti svoje emocije, nego mora uključiti sve te ljude iz svog svijeta da bi uspio, da bi ih usrećio, da bi usrećio svog šefa, da bi ih sve usrećio. Kupac je sretan jer kupac je Bog.

Ta osjećajnost je ono što trebamo. Kad to vjerovanje dođe, dogodit će se ponašanje, dogodit će se poslovanje. I stvarno je tako. I tako se vraćamo Aleksandru i gimnosofistu. Svi me pitaju: „Koji je način bolji, ovaj ili onaj?“ A to je jako opasno pitanje. Zato što vodi na stazu fundamentalizma i nasilja. Tako da neću odgovoriti na to pitanje. Ono što ću vam dati jest indijski način odgovaranja, indijsko kimanje glavom. (Smijeh) (Pljesak)

Ovisno o kontekstu, ovisno o ishodu, izaberite svoju paradigmu. Vidite, obje su paradigme ljudske konstrukcije. One su kulturalne tvorevine, ne prirodni fenomeni. Pa kad sljedeći put sretnete nekoga, stranca, imam samo jedan zahtjev: shvatite da živite u svijetu subjektivne istine, a isto tako i on. Razumijte to. A kad to shvatite, otkrit ćete nešto spektakularno. Otkrit ćete da unutar beskonačnih mitova leži vječna istina. Tko to sve vidi? Varuna ima samo tisuću očiju. Indra stotinu. Vi i ja samo dva. Hvala. (Pljesak)

Transkript i video: http://www.ted.com/talks/devdutt_pattanaik.html

TED talks – Dan Ariely pita: Kontroliramo li svoje odluke?

Bihevioralni ekonomist Dan Ariely, autor knjige “Predvidljivo iracionalni”, koristi klasične optičke iluzije, kao i (katkada šokantne) rezultate svojih istraživanja koji prkose zdravom razumu, kako bi pokazao da nismo tako racionalni kako mislimo kada donosimo odluke.

Kako biste pogledali video s hrvatskim titlovima, kliknite na „Subtitles available in“ i odaberite „Croatian“. Ispod videa je također i transkript njegovog govora na hrvatskom jeziku.

Transkript govora

Ispričat ću vam nešto o iracionalnom ponašanju. Naravno, ne vašem. Drugih ljudi. (smijeh)

Nakon nekoliko godina boravka na MIT-u, shvatio sam da pisanje akademskih članaka i nije baš tako uzbudljivo. Ne znam koliko ste ih pročitali, ali nije ih zabavno čitati, a vrlo često ni pisati. Pisati je još gore. Tako sam odlučio pokušati napisati nešto zabavnije. Palo mi je na pamet napisati kuharicu čiji je naslov trebao biti “Jesti bez mrvica: Umijeće jedenja iznad sudopera” (smijeh) To je trebao biti pogled na život kroz kuhinju i zaista sam bio uzbuđen u vezi toga. Namjeravao sam malo govoriti o istraživanju, a malo o kuhinji. Znate, toliko toga radimo u kuhinji, pa sam mislio da bi to moglo biti zanimljivo. Napisao sam nekoliko poglavlja i odnio ih u MIT Press gdje su rekli: „Zgodno, ali nije za nas. Potražite nekog drugog.“ Pokušao sam drugdje i svi su mi rekli isto: „Zgodno, ali ne za nas.“

Sve dok netko nije rekao: „Gledajte, ako ste ozbiljni u vezi ovoga, najprije morate napisati knjigu o svom istraživanju. Morate nešto objaviti, a onda ćete dobiti priliku pisati nešto drugo. Ako to zbilja želite, morat ćete tako učiniti.“ Pa sam rekao: „Znate, ja ne želim pisati o svom istraživanju. To radim po cijele dane. Želim pisati nešto drugo. Nešto malo slobodnije, manje ograničeno. No, ta je osoba bila prilično ustrajna i rekla: „Gledajte, to je jedini način na koji možete uspjeti.“ Rekao sam: „OK, ako baš moram…“ Uzeo sam slobodnu godinu i rekao „Pisat ću o svom istraživanju ako nema drugog načina. A onda ću napisati kuharicu.“ I tako sam napisao knjigu o svom istraživanju.

Ispalo je prilično zabavno, na dva načina. Prije svega, uživao sam pišući. No, zanimljivija stvar je bila ta da sam počeo učiti od drugih ljudi. Ovo je sjajno vrijeme za pisanje jer vam ljudi mogu dati puno povratnih informacija. Ljudi mi pišu o svom osobnom iskustvu o vlastitim primjerima, s čime se ne slažu i slično. Čak i dok sam ovdje, jer mi se čini da sam u zadnjih par dana spoznao stvarne mogućnosti opsesivnog ponašanja na kakve nisam ni pomišljao. (smijeh) Mislim da je to očaravajuće.

Reći ću vam nešto o iracionalnom ponašanju i započet ću primjerima nekih optičkih iluzija kao metaforama za racionalnost. Razmislite o ova dva stola. Sigurno ste već vidjeli ovu iluziju. Kada bih vas pitao što je dulje: okomita linija stola na lijevoj strani ili vodoravna linija stola na desnoj strani? Koja se čini duljom? Vidi li itko drukčije nego da je lijeva dulja? Ne, zar ne? To je nemoguće. No, dobra stvar u vezi optičkih iluzija je da lako možemo pokazati greške pa tako mogu dodati crte, ali ne pomažu. Mogu animirati crte sve do te mjere da mislite da ih nisam smanjio, što ni nisam, ali sam dokazao da vas vaše oči varaju. Zanimljivo je to da kada maknem ove crte ispada kao da ništa niste naučili u protekloj minuti. (smijeh) Ne možete pogledati ovo i reći „OK, sada vidim stvarnost takvu kakva je.“ Točno? Nemoguće je nadvladati osjećaj da je ovo zbilja dulje. Naša nas intuicija svaki put iznova prevari na ponavljajući, predvidljiv i dosljedan način. Ne možemo učiniti ništa u vezi s tim osim uzeti ravnalo i početi mjeriti.

Evo još jedne. Ovo je jedna od mojih omiljenih iluzija. Na koju boju pokazuje gornja strelica? Smeđu. Hvala vam. A donja? Na žutu. Ispada da su identične. Vidi li itko da su identične? Vrlo, vrlo teško. Mogu pokriti ostatak kocke i ako to učinim, vidite da su identične. Ako mi ne vjerujete, možete poslije dobiti slide i malo čarobirati pa vidjeti da su zbilja identične. No, to je opet ista priča. Ako maknemo podlogu, iluzija se vraća, zar ne? Ne možemo ne vidjeti ovu iluziju. Možda ju ne vidite jedino ako ste daltonist. Želio bih da iluziju shvatite kao metaforu.

Vid je jedna od najboljih stvari koju imamo. Ogroman dio mozga posvećen je vidu, više nego ičemu drugome. Bavimo se gledanjem više sati dnevno nego ijednom drugom aktivnošću i evolucijski smo osmišljeni da bismo gledali. Ako u vidu, u kojem smo tako dobri, stalno ponavljamo jedne te iste predvidljive pogreške, kolike su šanse da ne radimo još veće pogreške u nečemu u čemu nismo toliko dobri, na primjer, u financijskom odlučivanju (smijeh) za koje nemamo evolucijske predispozicije, nemamo specijalizirani dio mozga i ne radimo to veći dio dana. U tim slučajevima, argument može biti da upravo zato radimo puno više pogrešaka. Što je još gore, ne možemo ih samo tako prepoznati jer kod optičkih iluzija možemo lako pokazati greške dok je kod kognitivnih iluzija puno, puno teže ljudima pokazati pogreške.

Želim vam pokazati neke kognitivne iluzije odnosno iluzije donošenja odluka. Ovo je jedna od mojih omiljenih tema u društvenim znanostima, a dio je članka Johnsona i Goldsteina. Ta iluzija zapravo pokazuje postotak ljudi koji su izrazili želju za doniranjem organa u različitim europskim državama. Zapravo vidite dvije vrste država: Države s desne strane, koje naizgled puno doniraju i države s lijeve strane koje doniraju vrlo malo ili puno manje od prvih. Pitanje je zašto? Zašto neke zemlje doniraju u velikoj mjeri, a neke vrlo malo?

Kada postavite ovo pitanje, ljudi obično misle da je to vezano uz kulturu. Zar ne? Koliko vam je stalo do ljudi? Doniranje organa je vjerojatno pitanje brige o društvu i povezanosti. A možda je i pitanje vjere. Ako pogledate ovaj graf, možete vidjeti da se države koje smatramo sličnima zapravo vrlo različito ponašaju. Na primjer, Švedska je sasvim desno, a Danska, koju smatramo kulturološki vrlo sličnom, je sasvim lijevo. Njemačka je lijevo, a Austrija desno; Nizozemska je lijevo, a Belgija desno; i konačno, ovisno o vašoj osobnoj verziji europske sličnosti možete Veliku Britaniju i Francusku smatrati kulturološki sličnom ili ne, ali ispada da su u doniranju organa vrlo različite.

Vrlo je zanimljiva priča u vezi Nizozemske. Ona je najveća unutar male grupe, ispada da su dobili 28% nakon što su svakom kućanstvu u državi poslali pismo s molbom za učlanjenje u program doniranja organa. No, moliti ne znači i dobiti. Dakle, 28% bi doniralo organe.

(smijeh)

Što god radile države s desne strane, sigurno je bolje nego samo moliti. Što one rade? Ispostavilo se da je tajna u obrascu za popunjavanje. Priča ide ovako: Države s lijeva imaju obrazac koji izgleda otprilike ovako. Označite kućicu ako želite sudjelovati u programu doniranja organa. Što se događa? Ljudi ju ne označe i ne sudjeluju. Države s desna, one koje puno doniraju, imaju malo drukčiji obrazac. U njemu piše: označite kućicu ako ne želite sudjelovati. Zanimljivo je da, kada ljudi dobiju takav obrazac, opet ne označe kućicu – ali sada sudjeluju.

(smijeh)

Razmislite što to znači. Ujutro se probudimo i osjećamo da donosimo odluke. Probudimo se, otvorimo ormar i osjećamo da sami odlučujemo što ćemo obući. Onda otvorimo frižider i osjećamo da sami odlučujemo što ćemo jesti. Sve to zapravo znači da velik dio ovih odluka ne dolazi iz nas samih, već od osobe koja je osmislila taj obrazac. Kada uđete u DMV, osoba koja je osmislila obrazac imat će ogroman utjecaj na vaše ponašanje. Vrlo je teško predvidjeti te rezultate. Razmislite samo koliko vas vjeruje da, ako biste sutra krenuli produžiti vozačku dozvolu, otišli u DMV i susreli se s jednim od tih obrazaca, da bi oni zapravo promijenili vaše ponašanje? Vrlo je teško zamisliti da bi to imalo ikakav utjecaj na nas. Možemo reći: “Oh, ti smiješni Europljani. Naravno da bi utjecali na njih.” No, kada smo mi u pitanju, imamo osjećaj da smo na mjestu vozača, i da držimo sve pod kontrolom i da mi donosimo odluku. Vrlo je teško prihvatiti ideju da zapravo imamo iluziju donošenja odluke, umjesto samog odlučivanja.

Sada biste mogli reći: „To su odluke za koje nas nije briga.“ Zapravo su to po definiciji odluke o nečemu što će nam se dogoditi nakon što umremo. Zašto bi nas bilo briga za nešto što će se dogoditi nakon što umremo? Prosječni bi ekonomist, netko tko vjeruje u racionalnost, rekao: „Znate što? Trošak uzimanja olovke i stavljanja kvačice veći je od moguće koristi od ove odluke.“ Tako nastaje ovaj efekt. Zapravo, nije samo jednostavnost u pitanju, nije tako trivijalno, nije da nam nije stalo. Upravo je suprotno – zato što nam je stalo. Teško je i složeno, toliko složeno da ne znamo što učiniti. I zato što nemamo pojma što bismo, jednostavno odabiremo ono što je već unaprijed određeno.

Dat ću vam još jedan primjer, ovoga puta iz članka Redelmeiera i Schaefera. Oni kažu: „Ovaj efekt često viđamo i kod stručnjaka, ljudi koji su dobro plaćeni, stručnjaka u svojim odlukama, svima se to često događa.“ Uzeli su grupu liječnika i predstavili im slučaj jednoga pacijenta. Ovo je pacijent, 67-godišnji poljoprivrednik kojega već neko vrijeme muči bol u desnom kuku. Tada su rekli liječnicima: „Prije nekoliko tjedana odlučili ste da ovom pacijentu ništa ne pomaže. Svi ti silni lijekovi, ništa ne funkcionira. Predložili ste mu operaciju ugradnje umjetnog kuka. Dakle, umjetni kuk. OK? Pacijent je u procesu pripreme za operaciju. Tada su polovini liječnika rekli: Jučer ste ponovno pregledali slučaj ovog pacijenta i shvatili da ste zaboravili isprobati jedan lijek, ibuprofen. Što ćete učiniti? Povući pacijenta i pokušati s ibuprofenom ili ga pustiti da ode na ugradnju umjetnog kuka?“ Dobra vijest je da je većina liječnika u ovom slučaju odlučila povući pacijenta i pokušati s ibuprofenom. Vrlo dobro, liječnici.

Drugoj grupi liječnika su rekli: „Jučer kada ste ponovno pregledali slučaj, otkrili ste da niste još isprobali dva lijeka, ibuprofen i piroksikam.“ Pa su rekli: “Imate dva lijeka koja još niste isprobali. Što ćete učiniti? Puštate ih na operaciju ili povlačite. Ako ih povučete, hoćete li probati s ibuprofenom ili piroksikamom? S kojim? Razmislite sada o ovoj odluci. Ona vrlo lako omogućava pacijentu nastavak ugradnje umjetnog kuka. No, ako ih vratimo natrag, odjednom sve postaje puno složenije. To je još jedna odluka. Što se sada događa? Sada većina liječnika odlučuje pacijenta pustiti na ugradnju umjetnog kuka. Usput, nadam se da vas ovo brine… (smijeh) kada odlazite svome liječniku. Stvar je u tome da nijedan liječnik ne bi rekao: „Piroksikam, ibuprofen, ugradnja umjetnog kuka – biram umjetni kuk.“ No, u trenutku kada je to već unaprijed određeno, ima veliku moć nad ljudskim ponašanjem.

Dat ću vam još nekoliko primjera iracionalnog odlučivanja. Zamislite da imate sljedeći izbor: Želite li ići u Rim za vikend? Svi troškovi su plaćeni, hotel, prijevoz, hrana, doručak, kontinentalni doručak – sve. Ili vikend u Parizu? Vikend u Parizu i vikend u Rimu su dvije sasvim različite stvari; drukčija je hrana, kultura, umjetnost. Zamislite sada da sam u ponudu dodao još jednu mogućnost koju nitko nije želio. Zamislite da sam rekao: „Vikend u Rimu, vikend u Parizu ili da vam ukradu auto?“ (smijeh) To je smiješna ideja. Zašto bi krađa automobila u ovoj kombinaciji imala ikakav utjecaj? (smijeh) No, što ako opcija krađe automobila nije baš ovakva. Što ako se radi o putovanju u Rim sa plaćenim svim troškovima, prijevozom i doručkom, ali bez jutarnje kave. Ako želite kavu, morat ćete ju sami platiti 2,50 eura. Ako to gledamo tako da imate opciju Rim+kava, zašto biste željeli Rim bez kave? To je kao željeti da vam ukradu auto – to je neravnopravna opcija. Pogodite što se dogodilo. U trenutku kada ste dodali Rim bez kave, Rim s kavom postaje popularniji i ljudi biraju njega. Činjenica da postoji i Rim bez kave, predstavlja Rim s kavom superiornijim i to ne samo u usporedbi s Rimom bez kave, već i s Parizom. (smijeh)

Evo dva primjera. Ovo je bio oglas u časopisu The Economist prije nekoliko godina i nudio je tri izbora: online pretplatu za 59 dolara pretplatu na tiskano izdanje za 125 dolara ili oboje za 125 dolara. (smijeh) Kada sam to vidio, nazvao sam u The Economist i pokušao dokučiti o čemu to oni razmišljaju. “Vozali” su me od čovjeka do čovjeka sve dok napokon nisam došao do osobe koja je bila zadužena za website. Pozvao sam ih i provjerili su o čemu se radilo. Sljedeće što sam čuo je da je oglas nestao bez objašnjenja.

Odlučio sam napraviti eksperiment a volio bih da ga i The Economist isproba sa mnom. Uzeo sam oglas i dao ga stotini studenata s MIT-a. Rekao sam: „Što biste odabrali?“ To su tržišni udjeli i većina je ljudi željela kombiniranu ponudu. Srećom, nitko nije htio dominantnu opciju, što znači da naši studenti znaju čitati. (smijeh) No, ako imate opciju koju nitko ne želi, možete ju maknuti, zar ne? Ispisao sam drugu verziju oglasa u kojoj sam eliminirao srednju opciju. Dao sam ga drugoj stotini studenata i pogledajte što se dogodilo. Sada je najpopularnija opcija postala najmanje popularna, i obrnuto.

Dogodilo se to da je ona opcija koja je bila u sredini bila beskorisna jer ju nitko nije želio. No, bila je i korisna jer je pomogla ljudima odlučiti što žele. Zapravo, u odnosu na srednju opciju, koja se odnosila isključivo na tiskano izdanje za 125 dolara, tiskano i web izdanje zajedno za istu cijenu činilo se kao odlična ponuda. Naravno, ljudi su to i odabrali. Opća ideja je da zapravo ne znamo tako dobro svoje želje. Upravo zato smo podložni svim tim vanjskim utjecajima, unaprijed određenim postavkama, određenim opcijama koje su nam na raspolaganju itd.

Još jedan primjer. Kada je riječ o fizičkoj privlačnosti, ljudi vjeruju da čim nekoga ugledamo, odmah znamo sviđa li nam se ili ne, privlači li nas ili ne. Zbog toga postoje tzv. „speed-dates“. Odlučio sam napraviti eksperiment s ljudima. Pokazat ću vam grafičke prikaze ljudi, ne stvarne ljude, ali eksperiment je bio s ljudima. Pokazao sam im Tomovu i Jerryjevu sliku i rekao: „S kim želite izići, s Tomom ili Jerryjem?“ Jednoj grupi ljudi sam dodao ružniju verziju Jerryja. U Photoshopu sam ga učinio malo manje privlačnim. (smijeh) Drugoj grupi sam dodao ružniju verziju Toma. Pitanje je bilo hoće li ružniji Jerry i Tom biti od pomoći svojoj privlačnijoj braći. Odgovor je bio – naravno da hoće. Kada bih ubacio ružnijeg Jerryja, Jerry je bio popularan. Kada bih dodao ružnijeg Toma, Tom je bio popularan.

(smijeh)

To nam, naravno, govori dvije jasne stvari o životu općenito. Kada idete po kafićima, koga biste željeli povesti? (smijeh) Želite svoju malo ružniju verziju. (smijeh) Vrlo sličnu, ali malo ružniju. (smijeh) Druga stvar je ta da, ako netko drugi pozove vas, znate što misli o vama. (smijeh) Sada vam je već jasno.

Koja je poanta? Poanta je u tome da, kada razmišljamo o ekonomiji, imamo u vidu ovaj dio ljudske prirode. „Kakvo je remek-djelo čovjek! Kako plemenit umom!“ Tako vidimo sebe, a i druge. Viđenje bihevioralne ekonomije nešto je manje velikodušno prema ljudima. Zapravo, medicinski rečeno, to je naš pogled. (smijeh) No, postoji tračak nade što je i razlog zbog kojeg je bihevioralna ekonomija tako zanimljiva i uzbudljiva. Jesmo li Superman ili Homer Simpson?

Kada je riječ o izgradnji fizičkog svijeta, donekle razumijemo svoja ograničenja. Gradimo stepenice, ali i one stvari koje očito ne mogu svi koristiti. (smijeh) Svjesni smo svojih ograničenja i krećemo se unutar njih. No, kada je riječ o mentalnom svijetu, kada kreiramo stvari poput zdravstvenog i mirovinskog osiguranja i burzi, nekako, iz nekog razloga, zaboravljamo da smo ograničeni. Kada bismo razumjeli svoja kognitivna ograničenja na način na koji razumijemo fizička, iako se ne susrećemo s njima na isti način, mislim da bismo mogli osmisliti bolji svijet. Tome se nadamo.

Puno vam hvala.

Pljesak

Transkript i video: http://www.ted.com/talks/dan_ariely_asks_are_we_in_control_of_our_own_decisions.html

Ideologije u vijestima: kako moćne ideje postaju zdrav razum

Danas zaista rijetko tko misli da su vijesti koje se prikazuju na televiziji ili objavljuju u novinama, na internetskim portalima i sl. objektivni prikaz određenih događaja. Kroz ovaj članak, preuzet s www.everydaysociologyblog.com, sociolog i bloger Wayne Mellinger upućuje nas na razmišljanje o tome što sve oblikuje vijesti, kako se interesi moćnika zastupaju kroz njih te kako sociolozi istražuju ideologiju u vijestima.

Prije svega, Mellinger navodi da je „dominantna ideologija“ način promatranja i razumijevanja društvenog svijeta koja odražava perspektive bogatih i moćnih. Britanski sociolog John B. Thompson opisuje ideologiju kao „značenje u službi moći“. Zbog toga što su dominantne ideologije opterećene značenjem, socijalni znanstvenici razvili su pristupe njihovom istraživanju, koji su visoko podešeni detaljima diskursa i interpretacije teksta – odnosno, načina na koji osobe daju smisao ovim simboličkim događajima u svakodnevnom životu.

Današnji stručnjaci za medije otkrili su četiri ključna načina istraživanja ideologije-kao-teksta i načina na koji one prožimaju naše pozadinsko razumijevanje, praktično mišljenje i općenito prihvaćene istine – „što svi znaju da je tako“.

Prvo, politička ekonomija medijskih organizacija uvelike oblikuje „perspektivu“ sadržaja vijesti. Kako sve više i više medija dolazi u ruke sve manje i manje masivnih korporacija i konglomerata, ovo je uvelike utjecalo na to što postaje vijest te na perspektivu nedavnih događaja. U svojoj knjizi iz 2004. The New Media Monopoly, medijski kritičar sa Sveučilišta Berkeley Ben Bagdikian govori o korporatizaciji medijskih organizacija.

„Model propagande“ Edwarda S. Hermana i Noama Chomskog objašnjava da zbog toga što su krojači glavnih medija velike korporacije ili dijelovi konglomerata, vijesti koje se predstavljaju su pristrane ovim interesima. Na primjer, General Electrics u SAD-u ima velike financijske interese u brojnim ekonomskim sektorima stoga ovi interesi mogu oblikovati način njihovog izvještavanja. Ukoliko mislite da cenzure medija nema u SAD-u, pogledajte godišnji popis 25 najvažnijih cenzuriranih članaka koje je skupio Project Censored na Državnom sveučilištu Sonoma u SAD-u.

Drugi način na koji istraživači medija istražuju kako ideologija postaje zdravi razum je kroz detaljno promatranje radnih rutina profesionalnih novinara/ki. Etnografi poput Gaye Tuchman i Marka Fishmana obavili su prikriveno promatranje kako bi istražili posebne radne prakse krojača vijesti u njihovim svakodnevnim životima. Na primjer, mnogi odjeli za vijesti imaju određene izvore kroz koje službene birokratske informacije iz raznih „pouzdanih“ službenih izvora stvaraju temelj vijestima. Izvor o kriminalu su policijske agencije, što već ima tipičnu perspektivu zakona i reda. Ili razmislite o rutinskoj novinarskoj praksi traženja ravnoteže između suprotstavljenih mišljenja u vijestima kroz davanje jednakog prostora divergentnim idejama, čime se postiže „objektivnost“. U slučaju vijesti povezanih s klimatskim promjenama, ovo je rezultiralo vjerovanjem Amerikanaca da ne postoji široko prihvaćen konsenzus između klimatskih stručnjaka, kada on zapravo postoji.

Treći način na koji istraživači medija istražuju ideologiju u vijestima je istraživanjem jezika vijesti na televiziji, u tradicionalnim novinama ili online izdanjima novina. Ideologije su često suptilno ubačene u vijesti na mnoge nijansirane načine.

Znanstvenici, poput nizozemskog analitičara diskursa Teuna van Dijka, pregledavaju detalje govora i teksta u vijestima, uključujući i upotrebu narativne strukture, leksičkih odabira, metafora i retorike. U svakoj točki vijesti, ovi znanstvenici se upitaju: „Zašto to baš sada? Zašto ova opisna riječ, a sada neka druga? Zašto ovaj glagol, a ne neki drugi? Detaljna analiza riječi, slika i zvuka sadržana u izdanim i emitiranim vijestima pokazuje kako novinari koriste uvjeravajuću upotrebu jezika i simbola kako bi postigli specifične ciljeve, posebice kako bi pogurali perspektivu bogatih i moćnih igrača.

Slijed „odmotavanja“ bilo koje priče zahtjeva isključivanje nekih elemenata i uključivanje nekih drugih. Izbor što inkorporirati uvijek uključuje određenu perspektivu. Asemblaž riječi koji se koristi za opisivanje ljudi, mjesta i aktivnosti jednako tako predstavlja strateške izbore jer se stvari uvijek mogu predstaviti i drugačije. Uvjeravajuća retorika, emocionalni apel i varljiva logika dio su suvremenog novinarstva jednako kao i antičkog rimskog oratorija. Na primjer, pri istraživanju odabira riječi koje su uključene u vijesti o „problemu s bandama“ u novinama Los Angeles Times, vidi se da se žrtve često portretiraju kao da imaju anđeoske kvalitete, poput priče o „Little League igraču bejzbola koji redovno ide u crkvu“, koji je trebao svjedočiti u sudskom procesu ubojstva povezanog s bandama. Nasuprot ovome, novinari/ke su često privlačili pažnju na posebne karakteristike nasilnika, uključujući i njihovo opisivanje kao „mladih“, bivših zatvorenika, nebijelaca, izbjeglica i imigranata.

Četvrti veći način na koji istraživači medija istražuju ideologiju u vijestima i kako ona postaje zdravi razum tiče se istraživanja interpretativnih praksi koje stvarni čitatelja/ica i publika vijesti koriste kako bi vijestima dali/e smisao. Naravno, poruke koje „pošiljatelji“ vijesti namjeravaju poslati nisu uvijek iste kao i primljene poruke. Na primjer, dokumentarna metoda interpretacije, koju su koristili sociolozi Karl Mannheim i Harold Garfinkel, predstavlja način na koji primatelji vijesti daju smisao vijestima tako što tretiraju njihov sam izgled kao da otkriva određeni inherentni uzorak.

Novinari se oslanjaju na postojeće narative i mape značenja koje uzimaju iz kulturnih mitova te im tada pridaju novu stvarnost na način da se nova stvarnost konformira kulturnom mitu. Na primjer, ljudi se oslanjaju na pozadinsko znanje o „problemu bandi“ kako bi razumjeli neko određeno ubojstvo povezano s bandom. Ova nova „stvarnost“ se lijepi na kulturni mit kako ne bismo zaboravili taj mit.

Talijanski kulturni teoretičar Antonio Gramsci nazvao je društvene procese kroz koje dominantna ideologija postaje zdravi razum hegemonijom, naglašavajući da se kulturna dominacija događa kroz ove prakse. Kako uvjerljive ideje postaju prihvaćene kao „stvari koje su jednostavno takve“, vladajuća elita pridobiva mišljenja ljudi.

Autor: Wayne Mellinger
Prevela: Marija Šarić
Izvor: http://www.everydaysociologyblog.com/2013/05/ideologies-in-the-news-how-powerful-ideas-become-common-sense.html