Sociološka razmišljanja o Sumraku

Tanya Erzen, asistentica na katedri komparativnih religijskih studija na Ohio State University, u ovom članku bavi se fandomom i fanovima, a popularne Sumrak filmove uzima kao primjer kroz koji pokazuje kako sociološki razmišljati o ovom suvremenom fenomenu.
Erzen je intervjuirala i anketirala fanove Sumraka, a često bi dobila i kontradiktorne odgovore. Primjerice, u jednom od intervjua, tinejdžerica koja je fan serije Sumrak objašnjava da Edwarda Cullena, mračnog i prelijepog vampira, smatra kontrolirajućim, jezivim i čak nasilnim u svojoj vezi s Bellom, ljudskom srednjoškolskom djevojkom u koju je strasno zaljubljen. Dok kritizira Bellinu i Edwardovu burnu vezu, ona istovremeno nosi bedž na jakni s tekstom: „Edward može slomiti moj naslon od kreveta, gristi moj jastuk i napraviti modrice na tijelu bilo kada“. Ovo je referenca na dio priče kada se Bella budi, pokrivena plavo-crnim modricama na medenom mjesecu. Krevet je razbijen u komadiće, a svuda po sobi je perje iz jastuka koji je Edward grizao.

Erzen navodi da se prilikom rada s fanovima Sumraka kroz online ankete, intervjue i promatranje sa sudjelovanjem, istaknulo jedno od središnjih pitanja, a to je način razumijevanja prakse fanova i prividne kontradikcije iz gornjeg scenarija. Koje kategorije omogućuju sociološko istraživanje fanova?

Tko je fan? Henry Jenkins smatra da se fanom postaje prevođenjem svog čitanja ili gledanja u neki tip kulturne aktivnosti, dijeljenjem osjećaja i razmišljanja o sadržaju knjige, filma, sportskog ili televizijskog događaja s prijateljima/icama te pridruživanjem zajednici drugih fanova koji dijele zajednički interes. Fandomi zasigurno nisu monolitične zajednice. Konstantno se mijenjaju i prilagođavaju. Fanovi su također nomadi i prelaze iz jedne vrste odanosti u drugu. Jedan način razmišljanja o fandomima je kao o borbi za interpretacijom među fanovima, tekstovima i postupcima koji se neprestano ponovno oblikuju i osporavaju.

Fandomi kao subverzivni ili normativni? Istraživači fandomova opetovano se zapituju jesu li fanovi subverzivni ili jednostavno utvrđuju društvene norme o rodu, seksualnosti, rasi i drugim identitetima koji su status quo. U Sumraku, kulturne skripte o rodu, seksualnosti, vezama i romansi su zbunjujuća mješavina: Edward je i nepovratno romantičan i jeziva uhoda. Bella je heroina i drhtava dama u nevolji. Seks ili njegov nedostatak priziva eru kavalirštine, a može vas i ubiti. Vampirska obitelj Cullen je uzorna obitelj vampira, ali su istovremeno narcisoidni i materijalisti. Fanovi istodobno utvrđuju i pružaju otpor ovim širim kulturnim porukama kada razgovaraju o knjigama. Sumrak je uvjerljiv jer njegove kontradiktorne strukture daju nešto svima. Djevojke ga vide kao osnažujućeg, antifeminističkog, kao zabranjeno voće i mjesto pripadanja.

Fandom kao konzumerska praksa: Fanovi Sumraka imaginativno se uključuju u seriju pisanjem fan fikcije (od kojih je jedna postala bestseller Pedeset nijansi sive), organiziranjem književnih Sumrak simpozija i stvaranjem ogromnih labirinta od kukuruza s licima likova. Mnoge od ovih praksi čine se lociranim izvan komercijalnog konteksta. Ili možda nisu? Kako fanovi koriste mnogobrojne oblike medija kako bi prikazali svoju privrženost objektima svojeg fandoma, razlika između proizvođača i potrošača više nije jasna. Erozija razlika između popularne i visoke kulture, promjenjiva veza između fizičkih i virtualnih prostora, socijalne interakcije koje se u njima odvijaju i načini na koji proizlaze identiteti kroz potrošnju i proizvodnju znače da su niche mediji počeli ulaziti u mainstream. Sumrak franšiza, milijunski pothvat koji kapitalizira na djeci, tinejdžerima i starijim ženama, koji su očarani serijom, nerazdvojiva je od ovih drugih oblika kulturne proizvodnje povezane s fanovima.

Zajednica i pripadanje: Fanovi sudjeluju u virtualnim i stvarnim zajednicama bez obzira jesu li članovi/ce sami ili pripadaju velikoj konvenciji. Značke, majice, vampirske leće i tetovaže postale su znak raspoznavanja afilijacije koja ih veže u širu zajednicu s kojom dijele ukus. Ples na vampirskim balovima pruža fanovima oblik kolektivne svijesti, koncept Emila Durkheima zajedničke, pojačane reakcije kada grupa ljudi doživljava nešto zajedno što ih uzvišava od svakidašnjeg i privremeno ih pomiče u drugačiji prostor i vrijeme. Oni ovdje trenutačno transcendiraju obične živote u društvu drugih. Često se u ovakvim trenutcima prelaze, suspendiraju i preokreću aspekti društvenih normi.

Zajednica fandoma nudi pripadnost, prijateljstvo, prepoznavanje i ponekad način zarađivanja za život. Djevojka koja je agorafobična i rijetko izlazi iz kuće ima tisuće prijatelja/ica na Facebook stranici koju vodi. Ove veze magle razliku između online i „stvarnog“ života. Jedna pokretačica stranice za fanove govorila je o susretu s osobom koju je samo poznavala online. „Dođeš tamo i to je poput – Oh, nisam te vidjela sto… Zapravo, nisam te nikad vidjela! – ali se jednostavno ne osjećaš tako jer ste razgovarali tako puno puta.“

Transformacija sebe: Kako se identiteti predstavljaju online i licem-u-lice? Kada djevojka promijeni svoj izgled sa žutim vampirskim kontaktnim lećama ili tetovira svoje tijelo s paragrafima iz knjiga i filmova, ona eksperimentira sa svojim identitetom. Fanovi Sumraka uključuju se u knjige i filmove na organske načine koji se opiru logičkim ograničenjima, magleći granicu između stvarnog života i natprirodnog. Na obilasku Forksa, mjesta odvijanja radnje u seriji, fanovi i žitelji grada uključili su se u prešutni uzajamni dogovor kako bi omogućili kratkotrajno spajanje stvarnog i fantastičnog. Ovdje se zafrkavaju o tome je li neprobojna zavjesa zelene šume skriva vampire i vukodlake i oko toga je li hučanje s trkališta u blizini zapravo bitka između vukova i vampira. U ovim interakcijama, fanovi privremeno transcendiraju rigidnost društvenih očekivanja ponašanja i postaju netko izuzetan.

Socijalna uključenost: Znanstvenici su definirali neke fandome kao sudjelujuće kulture kako bi opisali način na koji socijalne veze i podijeljena iskustva fandoma uključuju fanove u druga civilna i politička pitanja, stvaraju putanju od fandoma popularnih medija do političke uključenosti. Iz opsesije fanova Harrya Pottera proizašao je Harry Potter Alliance, organizacija s misijom pozivanja na vrijednosti Harrya Pottera kako bi potaknula društvene promjene putem Dumbledorove vojske. Twilight Moms, stranica za fanove za žene, organizira konvencije koje idu na korist Alex’s lemonade stand, dobrotvornoj organizaciji za oboljele od raka. Međutim, ideja povezivanja i organiziranja fanova Sumraka koji bi se okupili oko tema iz knjiga o društvenoj pravdi, nisu se materijalizirale. Fanovi Harrya Pottera nose se s pitanjem kroz paralele s knjigom, identificiraju s likovima i okružuju se istomišljenicima. Pored dobrotvornih bejzbol utakmica, teme knjiga Sumraka poput romantične ljubavi s vampirom, opiru se ovakvom tipu politički angažirane identifikacije.

Autorica: Tanya Erzen
Prevela: Marija Šarić
Izvor: http://www.everydaysociologyblog.com/2012/11/thinking-sociologically-about-twilight.html

Sretan ti dan međuovisnosti!

Peter Kaufman, profesor sociologije na State University of New York, piše uoči američkog Dana neovisnosti o važnosti cijenjenja međuovisnosti. Na ovo ga je inspirirala studentica Hayley, koja je shvatila da nitko, kao individua ili kao nacija, ne može opstati bez potpore drugih. Kaufman zato tvrdi da bismo trebali slaviti i promovirati našu međuovisnost umjesto naše neovisnosti.

Međuovisnost je ideja da se svi mi oslanjamo jedni na druge. Kada kažemo da smo međuovisni znači da prepoznajemo da smo svi povezani i ovisni jedan o drugome. Međutim, međuovisnost ne znači samo da su svi ljudi povezani, nego i pretpostavlja razumijevanje da je sav život na Zemlji povezan zajedno. Ponekad ovo zovemo međusobno povezana životna mreža.

Razmišljati međuovisno je vrlo slično kao razmišljati sociološki. Kao primjer, Kaufman navodi dvije perspektive kako bi demonstrirao ovu povezanost: osobno i političko.

Na osobnoj razini, razmišljati međuovisno nas pomiče od fokusiranja na individuu i pomicanje prema razmišljanju o društvu. To je način sagledavanja šire slike umjesto gledanja stvarnosti iz uske i ograničene perspektive. Kada gledamo iz međuovisne perspektive, možemo vidjeti kako naši uspjesi i neuspjesi nisu samo naši nego su povezani s cijelim nizom ljudi, mjestima i stvarima kojih možda nismo ni svjesni.

Na primjer, razmotrimo uspješnu sportašicu. Možda naporno radi u teretani i na terenu, ali ona ne postiže uspjeh sama. Njoj su potrebni treneri/ce, nastavnici/ce, obitelj i prijatelji/ce kako bi ju vodili/e i poticali/e; domare i čistače/ice koji održavaju teren čistim i sigurnim za igru; tvorničke radnike/ice koji izrađuju dresove i opremu; građevinare/ke koji grade atletske arene; vozače/ice autobusa kako bi ju prevezli do i od sportskog događaja; radnike/ice na stadionu koji pomažu obožavateljima koji ju bodre; radnike/ice koji prave obroke i pića za energiju; a ne možemo zaboraviti ni neljudske stvari poput biljaka i drveća koji stvaraju kisik koji puni njezina pluća.

Ovo se misli pod međuovisnim razmišljanjem na osobnoj razini. Ako malo promislite, možete identificirati međuovisne veze uspješnih studenata/ica, glazbenika/ica, poduzetnika/ica, političara/ki itd., kao što možete i identificirati međuovisne veze koje vode do tzv. osobnih neuspjeha poput siromaštva, odlaska u zatvor, odustajanja od školovanja ili razvoda.

Razmišljati međuovisno nije način ignoriranja ili stvaranja izgovora za osobne odgovornosti; nasuprot, ovo je način prepoznavanja toga da ne živimo u našem malom balončiću. Naša djelovanja i ponašanja, kao i rezultirajući ishodi i posljedice moraju se razumjeti kao dio veće konstelacije sila. Kao što piše na majicama koje su izrađene na odjelu sociologije na Sveučilištu: It’s not about YOU, it’s about SOCIETY.

Na političkoj razini, razmišljati međuovisno znači da nadograđujemo na ovu osobnu perspektivu i prepoznajemo to da ako smo svi povezani/e, tada možemo koristiti ovaj uvid kako bi započeli pozitivnu društvenu promjenu. Ideju međuovisne moći predstavila je Frances Fox Piven u njezinom predsjedničkom govoru pred Američkim sociološkim društvom „Može li moć od ispod promijeniti svijet?“ Fox Piven smatra da moć nije samo strukturna, nego i relacijska. Oni koji imaju moć oslanjaju se na one koji nemaju moć kako bi postigli svoje ciljeve. Ova ideja slična je nečemu što je Max Weber jednom rekao: „Svaki oblik dominacije implicira minimum dobrovoljnog pristanka.“

Dobar primjer ovog je razred. Zamislite da se 30 studenata/ica sastane i odluči da neće pristupiti nijednom ispitu. Žele naučiti materijale kolegija, ali ne žele prolaziti stres i tjeskobu zbog ispita. Profesoru/ici priopće kako su kolektivno odlučili/e da neće pristupiti ispitima. Što profesor/ica može učiniti? Sve ih srušiti? Vjerojatno ne jer bi ovo značilo puno nevolja za njega/nju.

U ovom primjeru, studenti/ce ispoljavaju svoju međuovisnu moć i mijenjaju strukturu kolegija. Međutim, u stvarnosti, postizanje ovakve solidarnosti je teško te se zato međuovisna moć često ne realizira. Jedna od uloga sociologa/inja, kao što Fox Piven naglašava u svojem govoru, jest njegovanje međuovisne moći kroz pokazivanje drugima kako smo međusobno povezani i promoviranjem ideje da je jačina u brojkama.

Govor Fox Piven odražavao je riječi jednog od najpoznatijih sociologa svih vremena: Martina Luthera Kinga (svoju diplomu dobio je na Morehouse College 1948. godine). U Božićnoj propovjedi o miru koju je održao 1967. godine, King je elokventno pričao o važnosti razumijevanja međuovisnosti: „Sav život je povezan. Svi smo uhvaćeni u neizbježnu mrežu uzajamnosti, zavezani u jedinstveno odijelo sudbine. Štogod utječe na nekoga izravno, na druge utječe neizravno. Ovo je način na koji je svemir strukturiran, ovo je njegova kvaliteta međupovezanosti. Nećemo imati mir na Zemlji dok ne prepoznamo ovu temeljnu činjenicu o međupovezanoj strukturi cjelokupne stvarnosti.“

Autor: Peter Kaufman
Prevela: Marija Šarić
Izvor: http://www.everydaysociologyblog.com/2012/07/happy-interdependence-day.html

Razumijevanje generalizacija i stereotipa

Ako ste imali priliku razglabati o stereotipima, onda ste jednom zasigurno mogli čuti i tvrdnju: „Ali neki stereotipi su točni!“ Sociologinja i blogerica SallyRaskoff uvodi nas u objašnjenje razlike između generalizacije i stereotipa.

Max Weber pisao je o važnosti verstehena, odnosno razumijevanja, za one koji istražuju društvenu stvarnost. Ovo znači da moramo razumjeti kakav je život individue ili sebe prije nego što doista možemo razumjeti život na makro razinama društva, poput grupa, organizacija, zajednica i/li država.

Iako se ovaj koncept proučava u poveznici s istraživačkim metodama, također se može povezati s mnogo različitih aspekata društvenog istraživanja.

Kako je ideja dubokog razumijevanja života u društvu povezana s generalizacijom i stereotipima?

Raskoff objašnjava da generalizacije radimo o objektima kako bismo razumjeli svijet. Kada nešto vidimo, želimo znati što je to i kako reagirati i interagirati s tim. Kada vidimo ravnu horizontalnu površinu s jednom ili više nogu, ovo bismo generalizirali kao stol na kojeg stavljamo naše stvari, za kojim jedemo obrok ili igramo igru.

Kako znamo kako doći do ovih zaključaka? Pomoću iskustava koje smo prije imali s ovim objektom. Ova iskustva pružaju nam razumijevanje toga što to jest i kako se koristi. Što više vidimo i koristimo ove objekte, imamo veće razumijevanje o tome što to jest i načina njihovog korištenja.

Međutim, mi ne generaliziramo samo o objektima nego i o ljudima kako bi znali kako interagirati s njima. Ako vidimo nekoga u poštanskoj odjeći, pretpostavljamo da rade za poštu. Ako vidimo nekoga tko je stariji od 80 godina, pretpostavljamo da je u mirovini.

Kada generalizacije postaju stereotipi? Stereotipi su pretjerane generalizacije; one često uključuju pretpostavku da osoba ima određene karakteristike koje se baziraju na neutemeljenim pretpostavkama.

Stereotipiziramo ljude prema njihovog izgleda u pogledu seksualne orijentacije, roda, rase i etniciteta. Pogledamo osobu i pretpostavljamo da su određene seksualne orijentacije ili da je njihov rod muški ili ženski. Pretpostavljamo da su bijelci, afro-amerikanci ili latino-amerikanci.

Možemo biti u pravu ili u krivu.

Također stereotipiziramo ljude na temelju toga što pretpostavljamo za određenu kategoriju identiteta ili o drugim karakteristikama koje su povezane s tim kategorijama. Neki ljudi pretpostavljaju da su osobe koje izgledaju „homoseksualno“ seksualni predatori; da su žene brižne, a muškarci nasilni; da su bijelci arogantni; afro-amerikanci glasni; latino-amerikanci lijeni.

Ovo nisu generalizacije, ovo su stereotipi. Ovo su pretpostavke koje se baziraju na neutemeljenim idejama o ovim grupama, a ne identificirajuće određene karakteristike grupe ljudi. Oni označavaju rupu ili nedostatak znanja. Obično stereotipiziramo one koje ne razumijemo ili o kojima ne znamo mnogo.

Kako idemo kroz život, ako vidimo osobu koja odgovara nekom stereotipu, dolazi do utvrđivanja ovih ideja, dok ignoriramo druge iz te iste grupe koji se ne uklapaju u stereotip, kao i druge iz različitih grupa koji se uklapaju u taj stereotip. Zbog toga što obično ne znamo puno ljudi poput njih, pretpostavljamo da su oni svi stranci te da su oni „oni“ našem „mi“.

U američkom društvu, ljudi koji izgledaju „heteroseksualno“ se ne primjećuju, a kada bi se primjećivali, ne bi se pretpostavilo o njima kao da su seksualni predatori. Ne bismo pomislili ništa posebno o ženi koja se ponaša brižno, ali kada bismo vidjeli ženu koja se ponaša na nebrižan način ili muškarca koji se ponaša na brižan način, vjerojatno ćemo imati određene pretpostavke o njima. Kada bi primijetili bijelca koji nam se čini lijenim, ne bismo pretpostavili da ova jedna osoba reprezentira karakteristiku koja je inherentna svim bijelcima/kinjama. Vjerojatno ćemo ih definirati kao umornog nakon obavljanja teškog zadatka ili posla; pretpostavili bismo da ima dobar razlog za odmaranje.

Raskoff ističe kako ovi stereotipi lako mogu voditi u predrasude i rezultirati nekim oblicima diskriminacije. Dok nam generalizacija pomaže navigirati kroz život, stereotipiziranje nas stavlja na opasno mjesto u kojem se članovima društva ograničava njihov pravi potencijal i postavljaju barijere pri unošenju svojih talenata i doprinosa društvenoj mješavini.

Autorica: SallyRaskoff
Prevela: Marija Šarić
Izvor: http://www.everydaysociologyblog.com/2012/05/understanding-generalizations-and-stereotypes.html

Politika evolucijske psihologije

Evolucijska psihologija je relativno nova znanost o ljudskom ponašanju, nastala primjenom evolucionističkih modela na psihološke karakteristike čovjeka. Nastavljajući se na neosporni znanstveni uspjeh evolucijske biologije pri objašnjenju nastanka i trenutnog stanja živih organizama, evolucijska psihologija analogno shvaća psihološke karakteristike – a posljedično i ponašanje – kao adaptacije pleistocenskim uvjetima u kojima su nastale. Nedavno prevedeni monumentalni udžbenik Evolucijska psihologija Davida Bussa hrvatskoj će publici svakako olakšati upoznavanje s njezinim temeljnim idejama.
Dakle, evolucijska je psihologija znanstven, eksperimentalan, provjerljiv, naturalistički pristup čovjeku. Može li se onda govoriti o njezinoj politici? Može li se napraviti naturalistička greška, pa iz uvida evolucijske psihologije zaključiti kako bi društvo trebalo izgledati ili kako bi se pojedinci trebali ponašati? Mislim da može, odnosno da se zaključuje. Bilo koja teorija koja sugerira kako treba ili barem kako ne treba urediti život društvenog kolektiva jest politična, u smislu da može poslužiti kao baza za formuliranje konkretnih zahtjeva ili osudu aktualnih praksi.
Jedan od najzanimljivijih aspekata političnosti evolucijske psihologije svakako je problem demokracije. Ljudima su evolucijski ukodirani određeni obrasci ponašanja, razmišljanja i interakcije, a naši su stavovi i preferencije uvjetovani genetički predodređenim tipom ličnosti. Ima li prosvjetiteljska ideja demokracije ikakvog smisla ako ljudi nisu u stanju svjesno nadići vlastitu biološku uvjetovanost? Može li nam evolucijska psihologija reći nešto o demokraciji? Treba li pod pritiskom novootkrivenih činjenica o ljudskoj prirodi transformirati postojeće socijalne, političke i ekonomske institucije i, ako da, na koji način?
Autori evolucijske psihologije često ističu kako su ljudi iracionalni. Zbog ukodiranih preferencija, često biramo štetniju od ponuđenih opcija. Suvremeno stanje civilizacije se često uzima kao dokaz da ljudi birajući kratkoročnu osobnu dobrobit stvaraju dugoročno štetne posljedice za sve. Kao posve logična solucija nameće se ukidanje mogućnosti odlučivanja, odnosno političke participacije putem izbora. Isto kao što liječnik zna više o zdravlju pacijenta nego pacijent sam, tako i znanstvena elita više zna o pravom interesu društva nego društvo samo. Evolucijska psihologija uvažava mogućnost da bi se demokratski izabrana politička elita mogla okrenuti protiv vlastite izborne baze i donijeti odluke suprotne volji baze. Međutim, ona smatra kako bi to tek trebalo uslijediti (i da je dobro), a ne da se već događa (i da je loše).
Je li evolucijska psihologija kompatibilna s prosvjetiteljskim vrijednostima? Kako je to primijetio Allen Ore u recenziji Pinkerove knjige Prazna ploča, recenziji koja zaslužuje puno više pažnje negoli su joj selektivni osuvremenitelji hrvatske filozofije znanosti posvetili, Pinker u konačnici ostaje odan prosvjetiteljskim vrijednostima. To što su žene sklonije skrbničkim profesijama, a muškarci tehničkim, ne znači da bi jednima ili drugima trebalo uskratiti pravo glasa ili zabraniti vlasništvo.
U ovom tekstu tvrdim kako je prema – nazovimo ga tako – standardnom modelu evolucijske psihologije (SMEP) najbolje društveno uređenje tehnokracija. Samo pripadnici kognitivne elite imaju sposobnost da donekle uteknu vlastitim mentalnim heuristikama i donesu dugoročno ispravne odluke za društveni kolektiv. Zbog svjesnog i elaboriranog napada na svaki oblik egalitarizma kao neutemeljenog metafizičko-religijskog nauka, te posljedično legitimiranje radikalnih ekonomskih nejednakosti (sjetimo se primjera iz Prazne ploče s Pavarottijem) i hijerarhijske organizacije društva, mislim da možemo ustvrditi kako postoji određena politika evolucijske psihologije.
Drugo pitanje koje sam si postavio razmišljajući ovako amaterski o SMEP-u bilo je: što je sa privatnim vlasništvom? Privatno vlasništvo je prilično važna kulturna konvencija suvremenog svijeta. Za očekivati je stoga da joj se posveti pažnja kao što se posvećuje učenju jezika, biranju partnera za reprodukciju, inteligenciji, jutarnjoj mučnini trudnica, utvrđivanju očinstva, depresiji, religijskom celibatu ili komunikativnoj funkciji emocija. Površnim pregledom dostupne literature nisam pronašao decidirane odgovore na pitanje odobrava li evolucijska psihologija privatno vlasništvo ili ne, u onom smislu u kojem decidirano zagovara hipotezu o modularnosti uma ili šest univerzalnih emocija, pa sam pokušao samostalno rekonstruirati kako bi se privatno vlasništvo moglo objasniti u evolucionističkoj perspektivi.
Ljudi, kao i životinje, svojataju teritorij i seksualne partnere, uspostavljajući time instituciju privatnog vlasništva. Međutim, novac je, poput električnih utičnica, nova pojava u ljudskom okolišu, zbog čega bi se mogle javiti neke nepredviđene nuspojave. Privatno se vlasništvo može nasljeđivati, a pravila nasljeđivanja nisu biološki, nego kulturno definirana. Kako to utječe na standardne evolucijske mehanizme? Nasljeđivanje bogatstva je način na koji roditelji mogu povećati životni i reproduktivni uspjeh vlastitih potomaka. Kolika je snaga tog kulturnog faktora? Što ako je u kontekstu modernoga društva on važniji za reprodukciju od maskulinih crta lica?
U društvu s prevelikom ekonomskom nejednakošću, gornji slojevi društvene piramide mogu svojim potomcima ponuditi ne samo puno bolje startne uvjete, nego i finalni društveni položaj koji je možda trebao pripasti biološki kompetentnijem članu društva s dna ekonomske piramide. Ako je privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju mehanizam kojim pojedinac dobiva kontrolu nad određenim društvenim resursom kako bi ga držao u funkciji zbog svoje koristi i koristi drugih članova društva, taj pojedinac mora imati odgovarajuće sposobnosti. Prema SMEP-u, pojedinac ima neku društvenu ulogu zato što ju je pošteno zaslužio vlastitim genetički naslijeđenim sposobnostima. Ali to ne znači da će te sposobnosti imati i njegovo potomstvo. Štoviše, zbog razvoja tehnologije i modernih ekonomskih procesa, opravdano je pretpostaviti da će se potomstvo nadarenog vlasnika zateći u bitno redefiniranim okolnostima. Ako je to tako, nasljeđivanje privatnog vlasništva je evolucijski govoreći neopravdano, isto kao i feministički zahtjevi da polovicu zaposlenika dječjih vrtića čine muškarci, a polovicu posade naftnih bušotina žene. Dakle, neki aspekti evolucijske psihologije mogu ići u korist egalitarističkih paradigmi, zbog čega ih je potrebno upoznati, a ne apriorno odbacivati.

Autor: Matko Sorić